Издвојено

ПоезијаСРБ & MUSIC

ХРИСТОС ВАСКРСЕ!

Одлучио сам да Вам за ВАСКРС 2026. године поклоним неколико наших песама искомпонованих и отпеваних уз помоћ платформе SUNO AI. Можете их преслушати у наставку овог чланка.

Настави са читањем “ПоезијаСРБ & MUSIC”

Издвојено

СЛУЧАЈНО ОДАБРАНА ПЕСМА

Zid – Aleksandar Kavaja

Sve oko mene je zid i crno belo odelo, odvojim reč tišinom, jos samo srce da spakujem i polazim, u ovo vreme sadim baladu, balada vene, kao i sve u mome gradu ….   Srušite zid ja umem da volim, srušite zid kad Vas molim, zid u glavi , zid do mene, kineski zid, moj … Настави са читањем “СЛУЧАЈНО ОДАБРАНА ПЕСМА”

ПУТНИЦИ КРОЗ ВРЕМЕ – КОЗИЋ САША

Изгледа да смо сви

у једном тренутку

путници кроз време.

 

Рођени смо у прошлости,

живимо садашњост,

а будућност ,

будућност је наша садашњост

коју покушавамо да схватимо, али…

 

Живимо садашњост

у ствари, будућност.

Рођени смо у прошлости,

само нам фали тренутак

који представља садашњост.

 

Нема га. Не постоји.

Постоји само време

у коме живимо,

у коме све што знамо

нестаје пред нашим очима.

 

Свесни да то није,

нити може бити крај

какав прижељкујемо.

 

Једноставно ,

то је време када наш живот

постаје само време

проведено у овом такозваном

садашњем животу.

 

Само они који разумеју,

живе време како треба.

 

OŽILJCI – Miroslav Krnjeta

Klonuo čovek od silnih bitaka
gleda u prazno osluškuje nepoznato,
kosti mu tresu rafali pušaka
kroz um leti strahova jato.

Izmoren vatrama nema daha
samuje a Izdala ga uteha,
okovan orkanskim plotunima smrti
život mu stao a rat ga vrti.

Mladost je rovovima dao
na poljima klanja srce ostavio
kroz borbe zver postao
put do kuće zauvek zaboravio.

Krvavom uniformom se oženio
krevet deli sa noćnim morama,
okružen zidovima mračnih jauka
ostavljen sam sa rancem ožiljaka.

SVIM RATNIM VETERANIMA

ISTORIJSKI ZNAČAJ PESME „FABRIKA SAPUNA“ SAŠE MILIVOJEVA

Saša Milivojev - Author of Timeless Literary Works
Saša Milivojev – Author of Timeless Literary Works

ISTORIJSKI ZNAČAJ PESME „FABRIKA SAPUNA“ SAŠE MILIVOJEVA

Piše: Branka Krivokuća

Pesma „FABRIKA SAPUNA“ Saše Milivojeva predstavlja duboko potresno, ekspresionistički silovito i tradicijski utemeljeno poetsko delo koje se bavi jednom od najmračnijih tema srpske i svetske istorije – genocidom nad srpskim narodom u sistemu logora Jasenovac tokom Drugog svetskog rata. Kroz prizmu visoke estetike stradanja, ova pesma ne funkcioniše samo kao istorijski dokument u stihu, već poseduje izuzetnu književnu vrednost, direktno se naslanjajući na tradiciju srpskih pesnika-velikana poput Đure Jakšića, Jovana Dučića i Milutina Bojića.

Književna vrednost ove pesme ogleda se u njenoj sposobnosti da spoji različite epohe srpskog pesništva – od romantičarskog bunta, preko rodoljubive elegije moderne, do ekspresionističkog krika.

Ekspresionistički bunt i rodoljubivi patos Đure Jakšića: Uvodni stihovi („O, stojte, vetrovi, nad paklom što se peni…“) direktno korespondiraju sa Jakšićevim dramatičnim, olujnim i prkosnim tonom (poput pesme „Otadžbina“). Prisustvo motiva krvi, dželata, kletve i gneva koji „mrvi“ neprijatelja, nosi onu istu romantičarsku, nepatvorenu energiju kojom je Jakšić branio dostojanstvo potlačenog naroda.

Klasična forma i uzvišeni ton Jovana Dučića: Iako je tema pesme naturalistički brutalna (kuvanje ljudskog mesa), autor uspeva da je kanališe kroz uzvišenu, gotovo liturgijsku formu. To podseća na Dučićeve rodoljubive cikluse („Cari i mučenici“, „Ave Serbia“). Pesma drži visok ton i metričku disciplinu, transformišući sirovu istorijsku faktografiju u univerzalni simbol stradanja, gde se „mučenička tela“ i „večna snaga“ posmatraju kroz metafizičku prizmu.

„Plava grobnica“ Milutina Bojića kao direktna intertekstualna veza: Najsnažniji estetski i semantički eho u pesmi pronalazimo u Bojićevom remek-delu. Stih „Ovo je grobnica strašnija od mora“ predstavlja direktan dijalog sa „Plavom grobnicom“. Dok je Bojić pevao o svetim vodama Jonskog mora koje skrivaju tela srpskih heroja, autor „Fabrike sapuna“ locira novu, još mračniju grobnicu – reku Savu i jasenovačke kace. Kontrast između Bojićevog „tihog okeana“ i ovdašnjeg „pakla što se peni“ naglašava evoluciju srpskog stradanja u 20. veku: od vojničke, herojske smrti na Krfu, do mučeničke, industrijske smrti u fabrikama smrti NDH.

Istorijski značaj pesme: Poezija kao čuvar kolektivnog pamćenja

Istorijski značaj ove pesme leži u njenoj hrabrosti da imenuje i opeva najmonstruozniji aspekt jasenovačkog logora – pokušaj industrijske dehumanizacije čoveka kroz pravljenje sapuna od ljudskih žrtava.
„A sudovi se gnusnom mašću pune
– Iz kace niče sapun ljudskog mesa!“

U istorijskoj nauci, svedočanstva o pogonima za proizvodnju sapuna u Donjoj Gradini predstavljaju sam vrhunac ustaške svireposti. Ova pesma vrši funkciju umetničkog spomenika. onome što je istoriografija često teško mogla da artikuliše bez gubitka emocionalnog naboja.

Ona fiksira istorijski hronotop: Savu kao reku-grobnicu i Vidovdan kao centralni datum srpske sudbine. Vezivanjem jasenovačkog pokolja za Vidovdan („Na Vidovdan se krvari i kune“), autor pesmu izmešta iz lokalnog vremenskog okvira i upisuje je u kosovski mit logike žrtvovanja i vaskrsenja. Vidovdan ovde nije samo datum; on je istorijska konstanta srpskog udesa, tačka u kojoj se presecaju prošlost, stradanje i konačni moralni sud.

Estetska i Semantička analiza: Od ponora do prkosa

Pesma je struktuirana kroz gradaciju užasa koja vodi ka katarzi i konačnoj pravdi.
Vizuelni i auditivni motivi: Pesma obiluje snažnim kontrastima (crvena pena naspram crne tajne mraka; mirna Sava naspram vrištanja pare). Auditivni nivo je izuzetno naglašen – „hropac roblja“, „krik što vekovima ječi“, „vrišti i isparava“. Tišina neba na kraju pesme („kad nebo nemo ćuti“) pojačava težinu zemaljskog užasa.

Motiv antropomorfne prirode: Slično narodnoj poeziji i pesništvu Đure Jakšića, priroda ovde saučestvuje u bolu naroda. Vrbe su „klete“ i nose crnu kletvu, a Sava je „mutna“ jer „ljudske suze pije“.

Eshatološki obrt i moralni trijumf: Ključna književna vrednost pesme kulminira u njenoj završnici. Pesma ne završava u beznađu i nihilizmu, već u dubokoj hrišćanskoj i epskoj veri u pravdu:
„I neka dželat u svom grehu sluti:
Sudiće mu jednom ovi mrtvi ljudi.“

Ova ideja o mrtvima koji sude svojim dželatima predstavlja vrhunski etički i poetički domet. To je pobeda duha nad materijom, svedočanstvo da se pepeo i sapun mučenika transformišu u vekovni prkos koji dželat ne može uništiti.

Pesma „Fabrika sapuna“ poseduje trajnu književno-istorijsku vrednost jer je uspela da estetski savlada temu koja izmiče ljudskom razumu. Koristeći se stilskim arsenalom srpske moderne i romantizma, oslonjena na ramena Dučića, Jakšića i Bojića, ona predstavlja neprocenjiv doprinos srpskoj kulturi sećanja. Ona je istovremeno i krik, i molitva, i optužnica, koja obezbeđuje da žrtve jasenovačkog ponora ostanu besmrtne u kolektivnoj svesti naroda.

 

Saša Milivojev

FABRIKA SAPUNA

(O ustaškim zločinima nad Srbima u logorima smrti, o Jasenovcu, o Vidovdanu, i o fabrici sapuna od ljudskog mesa)

O, stojte, vetrovi, nad paklom što se peni,
Gde gnusni dželat ljudsko meso kuva!
U strašnom grotlu, u crvenoj peni,
Zver crna divlju tajnu mraka čuva.
Na Vidovdan se krvari i kune,
Dok hropac roblja nebesa potresa,
A sudovi se gnusnom mašću pune
– Iz kace niče sapun ljudskog mesa!

Čuj, to je krik što vekovima ječi,
U žici bodljikavoj gde umire nam slava.
Vidi, ovde nema ni suza ni reči,
Gde bezimena srlja odrubljena glava.
Kraj Save mirne, što polako teče,
Dželatski pir se slavio svako veče,
Gde vrbe klete crnu kletvu nose,
Dok mrtve oči u beskraj prkose.

Iz kostiju naših, iz nevine krvi,
Što u pari vrišti i isparava,
Nek ustane gnev što dželate mrvi,
Jer u toj smrti večna snaga spava.
Pod senkom vrba, gde se ponor krije,
Gde ustaški bljesak seče mrak i tminu,
Sava mutna ljudske suze pije,
Dok mučenička tela tonu u dubinu.

Ovo je grobnica strašnija od mora,
gde i bezdan drhti pred ljudskim krikom;
ovde se rađa najkrvavija zora,
nad kostima što ćute pod krvavim krstom.
Na Vidovdan, kad nebo nemo ćuti,
Iz sapunice strašne naš se prkos budi
I neka dželat u svom grehu sluti:
Sudiće mu jednom ovi mrtvi ljudi.

 

Copyright © Saša Milivojev

НОЋ ПРОЛАЗИ – КОЗИЋ САША

Ноћи пролазе,

ја неспавам.

 

А ниједне песме у мислима.

Нема немира,

а ни мира.

 

Нема речи,

ни оне старе ватре у глави.

 

Само тишина.

 

А тишина ме плаши,

зато што ћути

као празна улица

у коју се више нико

не свраћа.

 

У коју нико не долази.

Уличне светиљке само горе.

Ветар пролазности дува.

Време као да је стало.

 

Само још по која буба  

мислима мили,

пркоси пролазности времена,

најављујући

његову громку тишину.

 

ДОЋИ ЋЕШ

Росна трава тугом дише

Послије тебе –доћи ћеш,

Вјетар сузе из ока брише,

Плаво небо ћути-доћи ћеш,

Цвијеће чежњом мирише

Из мокре баште – доћи ћеш,

Љето задње стихове пише

Још се надам – доћи ћеш.

Прескочићеш студену зиму

И прољеће ведро – доћи ћеш,

Ново ће љето писати риму,

Вјерујем и знам – доћи ћеш.

Своју срећу ти живиш у мени,

Љубав доносиш као плиму

Моје те очи прате – доћи ћеш,

Дуго сам ову љубав крила

Вртила се ко сунце у кругу

Неспокоју мој – доћи ћеш

У чекање сам се претворила

Мала птицо у зеленом лугу,

Врати наше љето – спаси ме.

 

Nestropoštan

Samo uzavrela žurba i gungula,
bujica što nosi bezimena lica,
ni gram empatije unutar rasula,
bezoblična masa u sivilu ulica.

Da li je vreme postalo novo,
ili sam ja ipak postao star,
ljudskost izumire, ubi je “ovo”,
kad bih mu ime saznao bar.

“Dobar dan” postade kuriozitet,
“Hvala” tek izlizana fraza,
novac je jedini identitet,
ka vrhu utabana staza.

Osionost i beskrupuloznost,
bahato manifestuju silu,
kulturu skrhala anksioznost,
dok kič simbolizuje idilu.

Osmeh u prolazu, nepoznatom,
postade izazivački gest,
ljudi se ne vole srcem već platom,
tek “homo homini lupus est”.

Gordost i čast u sebi nosim,
sa tom golgotom živeću dovek,
pokleći neću – pre ću da prosim,
jer “homo sapiens” ne znači Čovek.

Nevažno, ljudi, stvari, imena,
sve je to roba, nešto što košta,
iako svima nam već visi cena,
moj duh se još uvek ne stropošta.

Iz zbirke: “Pod ožiljcima vremena”

Deki Nijeneki

K A N D I L O

Bila si mi samo san,moj najlepši tren
uzvišena patnja mladalsčkih dana
sveta rajska bašta,najlepši cvetak njen
zanavek u srcu nepresušna rana

Bila si umilna ko molitva stara
ko večernji šapat nad usnulom vodom
sveti putir moga božansvenog dara
što večno treperi u duši pod svodom

Bila si mi ljubav, svi nemiri njeni
zazidani stihom u sutonu davnom
uspomena sveta što gori u meni
kandilo što dimi u zamaku tavnom

Kada zgasnu zvezde nad stazama pustim
i vetrovi minu nad dolinom snova
u duši ću ime tvoje ja da spustim
kao jecaj davni sa usnulog krova.

autor
Jovica N. Ðorđeviċ
06.06.2026g.

Saša Milivojev – FABRIKA SAPUNA

Saša Milivojev - Author of Timeless Literary Works
Saša Milivojev – Author of Timeless Literary Works

Saša Milivojev
FABRIKA SAPUNA


(O ustaškim zločinima nad Srbima u logorima smrti, o Jasenovcu, o Vidovdanu, i o fabrici sapuna od ljudskog mesa)

O, stojte, vetrovi, nad paklom što se peni,
Gde gnusni dželat ljudsko meso kuva!
U strašnom grotlu, u crvenoj peni,
Zver crna divlju tajnu mraka čuva.
Na Vidovdan se krvari i kune,
Dok hropac roblja nebesa potresa,
A sudovi se gnusnom mašću pune
– Iz kace niče sapun ljudskog mesa!

Čuj, to je krik što vekovima ječi,
U žici bodljikavoj gde umire nam slava.
Vidi, ovde nema ni suza ni reči,
Gde bezimena srlja odrubljena glava.
Kraj Save mirne, što polako teče,
Dželatski pir se slavio svako veče,
Gde vrbe klete crnu kletvu nose,
Dok mrtve oči u beskraj prkose.

Iz kostiju naših, iz nevine krvi,
Što u pari vrišti i isparava,
Nek ustane gnev što dželate mrvi,
Jer u toj smrti večna snaga spava.
Pod senkom vrba, gde se ponor krije,
Gde ustaški bljesak seče mrak i tminu,
Sava mutna ljudske suze pije,
Dok mučenička tela tonu u dubinu.

Ovo je grobnica strašnija od mora,
gde i bezdan drhti pred ljudskim krikom;
ovde se rađa najkrvavija zora,
nad kostima što ćute pod krvavim krstom.
Na Vidovdan, kad nebo nemo ćuti,
Iz sapunice strašne naš se prkos budi
I neka dželat u svom grehu sluti:
Sudiće mu jednom ovi mrtvi ljudi.

 

Copyright © Saša Milivojev

ДОКЛЕ , БРАЋО ЦРНОГОРЦИ – КОЗИЋ САША

Фаза наших скривених мана

у сваком тренутку живота наступа.

Траје врло кратко.

 

Врло брзо схватиш да је непотребна

и да би њоме могао повредити

многе себи драге људе.

 

Само они који то чине

ништа не виде и ништа не чују,

или бар тако кажу.

 

Лажу.

 

Тако су и нас браћа издала

и од себе отерала,

као да смо демони из самог пакла,

као да смо ми криви за све,

па и за њихову срамоту.

 

А ми смо само Срби,

мали, али поносан народ.

Не дамо на себе.

 

Бранимо се како знамо

и, ако треба, умиремо усправно.

 

Сада, када је и део

Пресвете Богородице

у Храму Светог Саве,

 

Србија се клања.

 

Пробудила се.

 

Православље нас је створило,

очувало кроз векове,

 

и у њему налазимо снагу да трајемо.

ЗАБОРАВ

Посвећено Србима из Сарајева
страдалим од 1992 – 1995. године
у „мултиетничком“ Сарајеву

Зашто су бол имена заборавили,
А били сте радост свога града,
Од кад сте вјечним сном уснули
Нико ни да вас помене од тада.

Као да сте сами одлазак бирали
Стазама посутим отетим крином,
У мраку ужаса посрнули и пали,
Сјединјени са вјечном тишином.

Анђели што гледате у Божије лице
У тјескобној смрти невине душе,
Вјеровали сте и сад на дну литице
Док задњи злотворски вјетар пуше

И носи урлике изнад ваших сјени
Забетонираних рајских мученика,
Док Миљацка мутна тече и пјени
Згаснуте очи су клетва невјерника.

Опомена болна за будућа времена
Када се изњедре нова покољења
Да живе и мртве загрли васељена,
Пробуди сјећања мајка Васкрсења.