Издвојено

ПоезијаСРБ & MUSIC

ХРИСТОС ВАСКРСЕ!

Одлучио сам да Вам за ВАСКРС 2026. године поклоним неколико наших песама искомпонованих и отпеваних уз помоћ платформе SUNO AI. Можете их преслушати у наставку овог чланка.

Настави са читањем “ПоезијаСРБ & MUSIC”

Издвојено

СЛУЧАЈНО ОДАБРАНА ПЕСМА

Анђелија Н. Петровић~поезија за децу

ИВАНОВА ЗАКЛЕТВА Пише Иван причицу о својој драгој мами, мало пише па избрише као да се срами. Тема: Шта је мени мама и сваком детету, требало би да је биће најдраже на свету. Шта је мени, моја мама него верна другарица, сигурно да није само добра, куварица. Неки кажу, права дама, а ја кажем: смешно … Настави са читањем “СЛУЧАЈНО ОДАБРАНА ПЕСМА”

СТАРОБРОДСКИ МУЧЕНИЦИ

Ставише греде, запреку преласка,
Капија ћуприје за вас затворена,
Сретни туђини на висини задатка
Послаше крвнику тијела изнурена.

Умнорне ноге кренуше пут пакла,
Пут не би далек, стигоше крвници,
С камама разбијаше очи од стакла,
Одсјецаше главе, цвилише очајници.

Вадише срца, одсијецаше дојке,
У наручју мајки врисак мале дјеце,
У крваву Дрину скакаше дјевојке
Држећи се за руке дозиваше Свеце.

Дрина хучи пуна прекланих тјелеса
У задњем хропцу у вртлог их баца,
Језив ужас смрти небеса потреса
Сред мрачног непроходног кланца.

Дјецу и старце, мајку, оца и сина
Звијери у дивљачком сатраше пиру
Од крваве жетве замути се Дрина
Прах кристалних очију сузе у Свемиру

Одакле ће џелата кап освете стићи
За невиђени пакао у Староме Броду
Из кога ће јоргован и босиок нићи
Да посвете кости пловећи низ воду.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

BOJE

BOJE

Kako je moguće da neko mesecima stoji pored tebe,

dok se već očajnički primičeš

ne bi li mu upoznala navike,

ne bi li ponovo razumela ljubav?

Kako je moguće da neko mesecima stoji pored tebe?

Gledaš ga svakoga dana,

tražeći razlog da ostaneš,

a srce…

Ono uporno posmatra.

Posmatra i ćuti.

A onda ti Bog,

kao da se našalio sa svim pravilima,

pošalje nekoga.

Nekoga kome se ni najmanje nisi nadala, a dala bi mu sve.

Nekoga ko tera tvoje srce iz sopstvene tišine.

Nekoga ko ne traži mnogo.

On ne traži vreme.

On ne traži priliku.

Ne traži dodir.

On dolazi.

Ne ostaje dugo.

Njemu je jedan vikend bio dovoljan

da oboji sve ono što je do tada bilo sivo.

Jedan vikend

da probudi usnulu dušu,

koja nije ni znala

koliko se plaši ljubavi, a sada odjednom

želi da se preda.

I tako, odjednom,

primetiš nebo.

Primetiš ono što si gledala svojim sivim očima, koje su tada dobile boju neba.

Primetiš sebe.

Danas otvaraš plave oči i nešto je čudno.

Kao da si se probudila u sopstvenom životu.

Životu koji nije ni nalik onom od juče.

Otvaraš prozor svoje sive sobe,

a napolju — boje.

Lutaš između zidova,

između misli,

između nijansi

koje do juče nisu ni postojale.

Kad, kao i on, odjednom,

kroz prozor ulazi zrak sunca

i šapuće:

“Ne sanjaš.”

Uzimaš svoj sivi telefon.

Na njemu poruka:

“Gde si? Dođi. Čekam te.”

I evo ih, konačno,

svi šareni leptirići.

Oni lete po sobi,

dok ti pokušavaš da ostaneš na zemlji.

Ne ostaješ jer želiš,

već zato što se plašiš.

On odlazi…

Tek si došao,

zašto već moraš da ideš?

Zašto si daleko?

Tek sam naučila boju tvojih očiju,

a već moram da je zamišljam.

Tek sam osetila tvoju ruku,

a već moram da je tražim.

Tek je sinulo sunce,

a već zalazi.

Vrati se.

Ne zato što sam usamljena.

Niti što nemam koga da zagrlim.

Vrati se.

Poneo si one moje boje.

Vrati se.

Ostavio si me da čeznem.

Vrati se.

Donesi boje opet.

A ja sam već nabavila platno.

Živim svakog dana nadajući se

da ću pronaći onaj zrak sunca.

Zrak koji će mi opet reći:

“Ne sanjaš. Tu su tvoje boje.”

A ostavio si me.

Ostavio si me da živim.

Živim između sivog dana

i uspomene na taj šareni vikend.

S K O T

Hej živote kurvo,ti podmuklo štene
već dugo lelujam po stazama bola
smogni malo snage pa udri na mene
ne ubadaj mi voljene izokola

Hej živote skote, ti lažove stari
mene nećeš lako prevest’ preko mosta
nakana ti podla neće da prevari
ovo malo duše što u meni osta

Hej živote muko, ti đavolji slugo
istinu o sebi od tebe sam krio
varao sam tebe podlo mučki,dugo
kraj nebeske porte ja sam gnezdo svio

Kad mi prođu dani i ponoć se javi
od Gospoda sreću više neću kriti
ssmejaću se dok ti đavo lice davi
jer bez mene skote tebe neće biti.

autor
Jovica N.Đorđević
13.06.2026g.

КАДА УМРУ БЕОГРАДСКИ СИНОВИ – КОЗИЋ САША

Плачем док гледам како моја генерација београдских синова полако одлази са улица живота. Пијани и замишљени, чекају да се врати неко давно проживљено, најлепше време у овој нашој недођији.

Све наше непрежаљене наде младости дошле су на наплату. Наших бедних, а можда само сурово проживљених живота на овој калдрми пуној суза и смеха. Прохујало је то од Славије, преко Балканске, па све до Кнез Михаилове.

Свесни смо да пролазимо последњу фазу наших бурних живота, који ће се, можда, завршити у ватри и диму печених кестенова из Кнеза, заливени понеким пићем и нескривеном тугом нсших веселих ноћи.

А Београд ће остати. Да памти наше кораке, наше љубави, наше поразе и победе. Да неком новом свету прича како смо једном давно били млади

Волео бих да оставимо неке наше трагове

No titl

Bez naslova
ostati se mora
i bez naslova i bez slova
Današnji je svijet, sav
u uzavrelom haosu
ostavlja bez teksta iz dana u dan

a krenulo je proljeće
krenuo život da buja
kakva suprotnost
razarjućem smrtonosnom vjetru
što huji

kao poslastice, slike zla nam serviraju
mnogi u tome uživaju
bezumni svijete,
izdajice
djeca te boljeg snivaju

al kako odrstaju
samo bez riječi
bez teksta, bez
slova
bez sebe ostaju…

ПУТНИЦИ КРОЗ ВРЕМЕ – КОЗИЋ САША

Изгледа да смо сви

у једном тренутку

путници кроз време.

 

Рођени смо у прошлости,

живимо садашњост,

а будућност ,

будућност је наша садашњост

коју покушавамо да схватимо, али…

 

Живимо садашњост

у ствари, будућност.

Рођени смо у прошлости,

само нам фали тренутак

који представља садашњост.

 

Нема га. Не постоји.

Постоји само време

у коме живимо,

у коме све што знамо

нестаје пред нашим очима.

 

Свесни да то није,

нити може бити крај

какав прижељкујемо.

 

Једноставно ,

то је време када наш живот

постаје само време

проведено у овом такозваном

садашњем животу.

 

Само они који разумеју,

живе време како треба.

 

OŽILJCI – Miroslav Krnjeta

Klonuo čovek od silnih bitaka
gleda u prazno osluškuje nepoznato,
kosti mu tresu rafali pušaka
kroz um leti strahova jato.

Izmoren vatrama nema daha
samuje a Izdala ga uteha,
okovan orkanskim plotunima smrti
život mu stao a rat ga vrti.

Mladost je rovovima dao
na poljima klanja srce ostavio
kroz borbe zver postao
put do kuće zauvek zaboravio.

Krvavom uniformom se oženio
krevet deli sa noćnim morama,
okružen zidovima mračnih jauka
ostavljen sam sa rancem ožiljaka.

SVIM RATNIM VETERANIMA

ISTORIJSKI ZNAČAJ PESME „FABRIKA SAPUNA“ SAŠE MILIVOJEVA

Saša Milivojev - Author of Timeless Literary Works
Saša Milivojev – Author of Timeless Literary Works

ISTORIJSKI ZNAČAJ PESME „FABRIKA SAPUNA“ SAŠE MILIVOJEVA

Piše: Branka Krivokuća

Pesma „FABRIKA SAPUNA“ Saše Milivojeva predstavlja duboko potresno, ekspresionistički silovito i tradicijski utemeljeno poetsko delo koje se bavi jednom od najmračnijih tema srpske i svetske istorije – genocidom nad srpskim narodom u sistemu logora Jasenovac tokom Drugog svetskog rata. Kroz prizmu visoke estetike stradanja, ova pesma ne funkcioniše samo kao istorijski dokument u stihu, već poseduje izuzetnu književnu vrednost, direktno se naslanjajući na tradiciju srpskih pesnika-velikana poput Đure Jakšića, Jovana Dučića i Milutina Bojića.

Književna vrednost ove pesme ogleda se u njenoj sposobnosti da spoji različite epohe srpskog pesništva – od romantičarskog bunta, preko rodoljubive elegije moderne, do ekspresionističkog krika.

Ekspresionistički bunt i rodoljubivi patos Đure Jakšića: Uvodni stihovi („O, stojte, vetrovi, nad paklom što se peni…“) direktno korespondiraju sa Jakšićevim dramatičnim, olujnim i prkosnim tonom (poput pesme „Otadžbina“). Prisustvo motiva krvi, dželata, kletve i gneva koji „mrvi“ neprijatelja, nosi onu istu romantičarsku, nepatvorenu energiju kojom je Jakšić branio dostojanstvo potlačenog naroda.

Klasična forma i uzvišeni ton Jovana Dučića: Iako je tema pesme naturalistički brutalna (kuvanje ljudskog mesa), autor uspeva da je kanališe kroz uzvišenu, gotovo liturgijsku formu. To podseća na Dučićeve rodoljubive cikluse („Cari i mučenici“, „Ave Serbia“). Pesma drži visok ton i metričku disciplinu, transformišući sirovu istorijsku faktografiju u univerzalni simbol stradanja, gde se „mučenička tela“ i „večna snaga“ posmatraju kroz metafizičku prizmu.

„Plava grobnica“ Milutina Bojića kao direktna intertekstualna veza: Najsnažniji estetski i semantički eho u pesmi pronalazimo u Bojićevom remek-delu. Stih „Ovo je grobnica strašnija od mora“ predstavlja direktan dijalog sa „Plavom grobnicom“. Dok je Bojić pevao o svetim vodama Jonskog mora koje skrivaju tela srpskih heroja, autor „Fabrike sapuna“ locira novu, još mračniju grobnicu – reku Savu i jasenovačke kace. Kontrast između Bojićevog „tihog okeana“ i ovdašnjeg „pakla što se peni“ naglašava evoluciju srpskog stradanja u 20. veku: od vojničke, herojske smrti na Krfu, do mučeničke, industrijske smrti u fabrikama smrti NDH.

Istorijski značaj pesme: Poezija kao čuvar kolektivnog pamćenja

Istorijski značaj ove pesme leži u njenoj hrabrosti da imenuje i opeva najmonstruozniji aspekt jasenovačkog logora – pokušaj industrijske dehumanizacije čoveka kroz pravljenje sapuna od ljudskih žrtava.
„A sudovi se gnusnom mašću pune
– Iz kace niče sapun ljudskog mesa!“

U istorijskoj nauci, svedočanstva o pogonima za proizvodnju sapuna u Donjoj Gradini predstavljaju sam vrhunac ustaške svireposti. Ova pesma vrši funkciju umetničkog spomenika. onome što je istoriografija često teško mogla da artikuliše bez gubitka emocionalnog naboja.

Ona fiksira istorijski hronotop: Savu kao reku-grobnicu i Vidovdan kao centralni datum srpske sudbine. Vezivanjem jasenovačkog pokolja za Vidovdan („Na Vidovdan se krvari i kune“), autor pesmu izmešta iz lokalnog vremenskog okvira i upisuje je u kosovski mit logike žrtvovanja i vaskrsenja. Vidovdan ovde nije samo datum; on je istorijska konstanta srpskog udesa, tačka u kojoj se presecaju prošlost, stradanje i konačni moralni sud.

Estetska i Semantička analiza: Od ponora do prkosa

Pesma je struktuirana kroz gradaciju užasa koja vodi ka katarzi i konačnoj pravdi.
Vizuelni i auditivni motivi: Pesma obiluje snažnim kontrastima (crvena pena naspram crne tajne mraka; mirna Sava naspram vrištanja pare). Auditivni nivo je izuzetno naglašen – „hropac roblja“, „krik što vekovima ječi“, „vrišti i isparava“. Tišina neba na kraju pesme („kad nebo nemo ćuti“) pojačava težinu zemaljskog užasa.

Motiv antropomorfne prirode: Slično narodnoj poeziji i pesništvu Đure Jakšića, priroda ovde saučestvuje u bolu naroda. Vrbe su „klete“ i nose crnu kletvu, a Sava je „mutna“ jer „ljudske suze pije“.

Eshatološki obrt i moralni trijumf: Ključna književna vrednost pesme kulminira u njenoj završnici. Pesma ne završava u beznađu i nihilizmu, već u dubokoj hrišćanskoj i epskoj veri u pravdu:
„I neka dželat u svom grehu sluti:
Sudiće mu jednom ovi mrtvi ljudi.“

Ova ideja o mrtvima koji sude svojim dželatima predstavlja vrhunski etički i poetički domet. To je pobeda duha nad materijom, svedočanstvo da se pepeo i sapun mučenika transformišu u vekovni prkos koji dželat ne može uništiti.

Pesma „Fabrika sapuna“ poseduje trajnu književno-istorijsku vrednost jer je uspela da estetski savlada temu koja izmiče ljudskom razumu. Koristeći se stilskim arsenalom srpske moderne i romantizma, oslonjena na ramena Dučića, Jakšića i Bojića, ona predstavlja neprocenjiv doprinos srpskoj kulturi sećanja. Ona je istovremeno i krik, i molitva, i optužnica, koja obezbeđuje da žrtve jasenovačkog ponora ostanu besmrtne u kolektivnoj svesti naroda.

 

Saša Milivojev

FABRIKA SAPUNA

(O ustaškim zločinima nad Srbima u logorima smrti, o Jasenovcu, o Vidovdanu, i o fabrici sapuna od ljudskog mesa)

O, stojte, vetrovi, nad paklom što se peni,
Gde gnusni dželat ljudsko meso kuva!
U strašnom grotlu, u crvenoj peni,
Zver crna divlju tajnu mraka čuva.
Na Vidovdan se krvari i kune,
Dok hropac roblja nebesa potresa,
A sudovi se gnusnom mašću pune
– Iz kace niče sapun ljudskog mesa!

Čuj, to je krik što vekovima ječi,
U žici bodljikavoj gde umire nam slava.
Vidi, ovde nema ni suza ni reči,
Gde bezimena srlja odrubljena glava.
Kraj Save mirne, što polako teče,
Dželatski pir se slavio svako veče,
Gde vrbe klete crnu kletvu nose,
Dok mrtve oči u beskraj prkose.

Iz kostiju naših, iz nevine krvi,
Što u pari vrišti i isparava,
Nek ustane gnev što dželate mrvi,
Jer u toj smrti večna snaga spava.
Pod senkom vrba, gde se ponor krije,
Gde ustaški bljesak seče mrak i tminu,
Sava mutna ljudske suze pije,
Dok mučenička tela tonu u dubinu.

Ovo je grobnica strašnija od mora,
gde i bezdan drhti pred ljudskim krikom;
ovde se rađa najkrvavija zora,
nad kostima što ćute pod krvavim krstom.
Na Vidovdan, kad nebo nemo ćuti,
Iz sapunice strašne naš se prkos budi
I neka dželat u svom grehu sluti:
Sudiće mu jednom ovi mrtvi ljudi.

 

Copyright © Saša Milivojev

НОЋ ПРОЛАЗИ – КОЗИЋ САША

Ноћи пролазе,

ја неспавам.

 

А ниједне песме у мислима.

Нема немира,

а ни мира.

 

Нема речи,

ни оне старе ватре у глави.

 

Само тишина.

 

А тишина ме плаши,

зато што ћути

као празна улица

у коју се више нико

не свраћа.

 

У коју нико не долази.

Уличне светиљке само горе.

Ветар пролазности дува.

Време као да је стало.

 

Само још по која буба  

мислима мили,

пркоси пролазности времена,

најављујући

његову громку тишину.

 

ДОЋИ ЋЕШ

Росна трава тугом дише

Послије тебе –доћи ћеш,

Вјетар сузе из ока брише,

Плаво небо ћути-доћи ћеш,

Цвијеће чежњом мирише

Из мокре баште – доћи ћеш,

Љето задње стихове пише

Још се надам – доћи ћеш.

Прескочићеш студену зиму

И прољеће ведро – доћи ћеш,

Ново ће љето писати риму,

Вјерујем и знам – доћи ћеш.

Своју срећу ти живиш у мени,

Љубав доносиш као плиму

Моје те очи прате – доћи ћеш,

Дуго сам ову љубав крила

Вртила се ко сунце у кругу

Неспокоју мој – доћи ћеш

У чекање сам се претворила

Мала птицо у зеленом лугу,

Врати наше љето – спаси ме.